Iako će se mnogi pobuniti, smatrajući da su neke druge biljke “svetije”, a naći će se i onih koji će odmah imati nelegalne asocijacije, te se s posebnim interesom zadubiti u ovaj članak, ni jedna biljka u neretvanskom kraju nema takvu duhovno/religijsku komponentu kao raštika.

To je jedina biljka koja za istim stolom može okupiti prijatelje, ljute neprijatelje, djecu i starce, vegetarijance i zaklete mesoždere. Trebate samo vidjeti blažene izraze lica sudionika gozbe, dok srču juhicu, grickaju raštiku i glođu meso s kostiju svinje, koja je hrabro ugazila u lonac, da blagoslovi okus ovog toliko cijenjenog kupusa.

Neretvani su inače neskloni kupusima drugih vrsta. Iako vrsno uzgajaju prekrasne glavice, od običnog glavatog, kelja, pupčara, pa sve do brokula i cvjetača, u svakodnevnoj prehrani, bježat će od njih kao od đavla. Nikad vas nitko neće pozvati na ručak i ponuditi kupus, bez obzira na dodano meso. Vjerojatno veće gastro-uvrede u Neretvi ne postoji! No, kad je raštika u pitanju, ni slučajno u društvu ne smijete glasno pozvati nekoga na večeru. To se šapne, pošalje sms, namigne na poseban način. Inače vam se dogodi da dobijete iznenadne goste, koji su, eto sasvim slučajno naletjeli da vas nešto pitaju. Ustvari, ako vam je do društva, napravite upravo to! I pazite dobro da ne škrtarite sa suhim mesom, češnjakom, pokojom ljutom papričicom (pa u Neretvi smo, zar ne?). Pripremite solidniju količinu vina i prepustite se!

Kao u svakom religijskom obredu, tako i u spremanju raštike možemo naći službene metode, zatim one ortodoksne, a bome i pokoju radikalno sektašku, koja ne priznaje nikakve novotarije. Na primjer, radikalno sektaška bi bila raštika s kaštradinom (suhom ovčetinom). Opaka spiza koja apsolutno nije za svakoga, te zahtijeva dug period privikavanja na specifični okus i miris. Gotovo pa cijeli život! Neretvani su posebno ponosni na ortodoksnost raštike sa sušenom jeguljom. Vrhunska stvar, no sve rjeđa, jer je zamrzivač zamijenio dim. Šteta, okus je toliko intezivan i egzotičan da ga se nebi postidjeli ni vrhunski francuski restorani. U današnje vrijeme je zamijenjena običnom svježom jeguljom (ili smrznutom), koja ipak malo ideološki zaostaje za sušenom. Ortodoksnim bi mogli nazvati i japrak. No, kod japraka je raštika tek u ulozi ambalaže za meso, pa nije predmet ovog razmatranja.

Zadržimo se ipak na “službenoj” i općepoznatoj recepturi raštike sa suhim mesom

Kod nas doma, priprema obično ide ovim tijekom. Najprije u malom vrtu najdraže punice uberem raštiku. Običavam brati samo vanjske starije listove i pustiti da mladi stalno izbijaju. Netom ubranu, ostavim dragoj ženi da je očisti. Ona će grintati, buniti se da ima hrpu posla za obaviti i reći da “kvragu i ja i opet raštika”, pa moram zbrisati iz kuće, tobože nekim poslom. Bježeći od grintave žene, neopaženo upadnem u zetovu pušaru, i uzmem… sve što uspijem dobaviti. Glavno da je dobro suho, po mogućnosti od prošle godine i da me zet ne ugleda. Kad donesem meso ženi, koja je već očistila i narezala listove, sad je vrijeme da je smirim, tako da joj izjavim ljubav, objasnim kako je divna, žena, majka, kraljica i u cijelu operaciju uključim punicu. Punicu je najlakše dignuti na foru mojim omiljenim rečenicama: “Ali mama, pa nitko to nije u stanju napraviti bolje od vas. Eto, mi smo sve pripremili!” Ozarenog lica, s neskrivenim zadovoljstvom zbog moga “skrušenog priznanja”, punica će od skromnih sastojaka, dugim i laganim kuhanjem stvoriti deliciju dostojnu Slaveka i Tomeka zajedno. Trebam samo pripaziti da ne pretjera s ljutom paprikom, jer joj ruka nesvjesno “bježi”, grabeći 3-4 komada. Još preostaje primijeniti bajkovitu priču za punca, mada, čim namiriše raštiku, ne treba mu previše poticaja. Obično u mom slučaju to zvuči ovako: “Ne znam direktore što si to napravio, ali ove godine ti je vino savršeno. Odličan ti je omjer kiseline, šećera, alkohola, boja ti je rubinska. Fantastično je!”

Nakon motivacijskih govora, preostaje tek blagosloviti spizu, vino, ljude i cijeli neretvanski kraj, te prionuti teškoj zadaći pražnjenja lonca. Ako se i pojave “padobranci”, nema ljutnje, dodam još koji tanjur, čašu i nazdravim prijateljima i životu! Eto, tako ja kuham raštiku!

I zato, posijte desetak “struka” raštike u vašem vrtu i pozovite me da vam skuham ručak. Stižem časkom. Pričekajte samo da svratim do zeta … po kobasicu!

Tekst i fotografije: Alen Dumanić
Alenov blog: maliodkuzine.blogspot.com