Sveta biljka – raštika

Objavljeno 09. 01. 2012. autor u rubrici Za polizat teću!

Sveta biljka – raštika

Iako će se mnogi pobuniti, smatrajući da su neke druge biljke “svetije”, a naći će se i onih koji će odmah imati nelegalne asocijacije, te se s posebnim interesom zadubiti u ovaj članak, ni jedna biljka u neretvanskom kraju nema takvu duhovno/religijsku komponentu kao raštika.

To je jedina biljka koja za istim stolom može okupiti prijatelje, ljute neprijatelje, djecu i starce, vegetarijance i zaklete mesoždere. Trebate samo vidjeti blažene izraze lica sudionika gozbe, dok srču juhicu, grickaju raštiku i glođu meso s kostiju svinje, koja je hrabro ugazila u lonac, da blagoslovi okus ovog toliko cijenjenog kupusa.

Neretvani su inače neskloni kupusima drugih vrsta. Iako vrsno uzgajaju prekrasne glavice, od običnog glavatog, kelja, pupčara, pa sve do brokula i cvjetača, u svakodnevnoj prehrani, bježat će od njih kao od đavla. Nikad vas nitko neće pozvati na ručak i ponuditi kupus, bez obzira na dodano meso. Vjerojatno veće gastro-uvrede u Neretvi ne postoji! No, kad je raštika u pitanju, ni slučajno u društvu ne smijete glasno pozvati nekoga na večeru. To se šapne, pošalje sms, namigne na poseban način. Inače vam se dogodi da dobijete iznenadne goste, koji su, eto sasvim slučajno naletjeli da vas nešto pitaju. Ustvari, ako vam je do društva, napravite upravo to! I pazite dobro da ne škrtarite sa suhim mesom, češnjakom, pokojom ljutom papričicom (pa u Neretvi smo, zar ne?). Pripremite solidniju količinu vina i prepustite se!

Kao u svakom religijskom obredu, tako i u spremanju raštike možemo naći službene metode, zatim one ortodoksne, a bome i pokoju radikalno sektašku, koja ne priznaje nikakve novotarije. Na primjer, radikalno sektaška bi bila raštika s kaštradinom (suhom ovčetinom). Opaka spiza koja apsolutno nije za svakoga, te zahtijeva dug period privikavanja na specifični okus i miris. Gotovo pa cijeli život! Neretvani su posebno ponosni na ortodoksnost raštike sa sušenom jeguljom. Vrhunska stvar, no sve rjeđa, jer je zamrzivač zamijenio dim. Šteta, okus je toliko intezivan i egzotičan da ga se nebi postidjeli ni vrhunski francuski restorani. U današnje vrijeme je zamijenjena običnom svježom jeguljom (ili smrznutom), koja ipak malo ideološki zaostaje za sušenom. Ortodoksnim bi mogli nazvati i japrak. No, kod japraka je raštika tek u ulozi ambalaže za meso, pa nije predmet ovog razmatranja.

Zadržimo se ipak na “službenoj” i općepoznatoj recepturi raštike sa suhim mesom

Kod nas doma, priprema obično ide ovim tijekom. Najprije u malom vrtu najdraže punice uberem raštiku. Običavam brati samo vanjske starije listove i pustiti da mladi stalno izbijaju. Netom ubranu, ostavim dragoj ženi da je očisti. Ona će grintati, buniti se da ima hrpu posla za obaviti i reći da “kvragu i ja i opet raštika”, pa moram zbrisati iz kuće, tobože nekim poslom. Bježeći od grintave žene, neopaženo upadnem u zetovu pušaru, i uzmem… sve što uspijem dobaviti. Glavno da je dobro suho, po mogućnosti od prošle godine i da me zet ne ugleda. Kad donesem meso ženi, koja je već očistila i narezala listove, sad je vrijeme da je smirim, tako da joj izjavim ljubav, objasnim kako je divna, žena, majka, kraljica i u cijelu operaciju uključim punicu. Punicu je najlakše dignuti na foru mojim omiljenim rečenicama: “Ali mama, pa nitko to nije u stanju napraviti bolje od vas. Eto, mi smo sve pripremili!” Ozarenog lica, s neskrivenim zadovoljstvom zbog moga “skrušenog priznanja”, punica će od skromnih sastojaka, dugim i laganim kuhanjem stvoriti deliciju dostojnu Slaveka i Tomeka zajedno. Trebam samo pripaziti da ne pretjera s ljutom paprikom, jer joj ruka nesvjesno “bježi”, grabeći 3-4 komada. Još preostaje primijeniti bajkovitu priču za punca, mada, čim namiriše raštiku, ne treba mu previše poticaja. Obično u mom slučaju to zvuči ovako: “Ne znam direktore što si to napravio, ali ove godine ti je vino savršeno. Odličan ti je omjer kiseline, šećera, alkohola, boja ti je rubinska. Fantastično je!”

Nakon motivacijskih govora, preostaje tek blagosloviti spizu, vino, ljude i cijeli neretvanski kraj, te prionuti teškoj zadaći pražnjenja lonca. Ako se i pojave “padobranci”, nema ljutnje, dodam još koji tanjur, čašu i nazdravim prijateljima i životu! Eto, tako ja kuham raštiku!

I zato, posijte desetak “struka” raštike u vašem vrtu i pozovite me da vam skuham ručak. Stižem časkom. Pričekajte samo da svratim do zeta … po kobasicu!

 

Tekst i fotografije: Alen Dumanić
Alenov blog: maliodkuzine.blogspot.com

Novi restorani: Bistro Avanti i Pizzeria 2

Objavljeno 05. 01. 2012. autor u rubrici Pauziraj malo

Novi restorani: Bistro Avanti i Pizzeria 2

Još dva restorana na Pauza.hr iz kojih možete naručivati hranu online:

Bistro Avanti

Bistro Avanti smješten je na Savici. Na njegovom jelovniku nalaze se različiti specijaliteti: od gyrosa, pizza, tjestenina, jela od mesa, roštilj, rižota, sve do ukusnih meksičkih jela i jela od ribe i morskih plodova.

Sva su jela spremljena od svježih i pomno biranih namirnica. Isprobajte online naručivanje svakim danom do 23:00 sata. Dostava je besplatna.

Pizzeria 2

Pizzeria 2 jedna je od najstarijih pizzeria u Zagrebu. Poznata “Dvojka” otvorena je 1984., a do danas svojim gostima nudi najukusnije pizze u gradu, direktno iz krušne peći. Uz više od 30 vrsta pizza u ponudi su i razne tjestenine s umacima, štrukle, sendviči, lazanje, razne slastice te ukusan jutarnji doručak. Dostava je besplatna, a naručiti online možete svaki dan do ponoći.

 

Božić u Metkoviću

Objavljeno 03. 01. 2012. autor u rubrici Za polizat teću!

Božić u Metkoviću

Ni ove godine nisam mogao otići u moj Metković, spojiti Božić, Novu Godinu i Tri Kralja. :( Prošla su ta vremena kad bi samo digao sidro i otputovao na jug. U zadnje vrijeme, to postaje jednostavno neizvedivo. Posao, djeca, ma sve kao da se urotilo da me spriječi!

Fali mi taj osjećaj nervoze, isčekivanja na Badnjak, kad bi kitili bor, montirali jaslice i svjećice, poskrivečki mažnjavali “zabranjene” kolačiće. Sve bi počinjalo dan prije Badnjaka. U rano jutro starica majka počela bi peći kolače, keksiće, torte… jednu turu za drugom. Slagali smo plitice po cijelom stanu i uživali u mirisu vanilije, cimeta, ruma, kokosa…. Svako malo, netko od prijatelja bi naletio, na kavu, rakijicu i kolačić, ostavljajući kesicu mandarina, limuna, šipaka i kivija – da se nađe! Uvijek je bilo veselja, smijeha i radosti uz sav taj rad. Predvečer bi majka povadila iz zamrzivača sipe, hobe, lignje… sve ono što se od ljeta skrivalo specijalno za današnji dan, i ostavilo da se preko noći lagano odmrzava. Zatim bi promijenila vodu bakalaru i temeljito ga “namlatila” da bude mekši. Odlazak na spavanje, u sobu punu kolača bio je čaroban događaj!

Na Badnje jutro, prvo bi se zorom otišlo na ribarnicu, po koju frišku ribu, škampiće, kozice, a zatim u mesnicu, po unaprijed dogovoren cijeli juneći ili goveđi mišić za pašticadu, tvrda strana naravno. Usput bi se stalo i popričalo s ekipom na ulici, dućanu… oni mali, bezvezni i toliko predivni razgovori. Dolaskom doma, s punim vrećicama ovoga i onoga, započinjala bi “akcija”. Najprije bi bakalar završio u “pretisu”, na cca. uru vremena. Za to vrijeme pape bi našpikao meso, pancetom i češnjakom, razmutio sol u kvasini i vinu, dodao mrkvu, kapulu i suhe šljive, te potoćao meso u pac. Odmah bi ga odnijeli u podrum, da se “odmori” do sutra.

Starica majka bi očistila ribu, “kocke” (neretvanski naziv za male kozice) i pofrigala za vrhunsku marendu. Tada mi je bilo dozvoljeno dva gutljaja vina! Svi smo imali svoje zadatke, tako da je mene često dopadalo čišćenje i sjeckanje kapule, krumpira, luka i petrusimula.

Čim bi se završila marenda, vadio se i čistio bakalar, sjeckala sipa i lignja za rižot. Tada bi stara bacila luk (bijeli naravno) na maslinovo ulje i mirisno ludilo bi krenulo. Bakalar na bilo, crni rižot od sipa, hoba s krumpirima u pećnici. Uživao sam u svakom zalogaju i gutljaju!

I, tako, umorni od spize zadovoljno bi polijegali “za ubit oko”, da se na večer može biti budan za Ponoćku. Nismo samo mi mirovali, cijeli grad je bio “satran” od posta i nemrsa. Navečer je opet počinjao žamor. Nadrealan je doživljaj kad cijeli grad miriše po bakalaru. Prijatelji bi došli po mene i izlazili bismo po cijelom gradu, od jednog do drugog “kuma”, pa bi kod svakog pojeli po par žlica bakalara ili brujetića, popili žmul vina, zapivali koju i tako sve do ponoći. Poslije mise se vadio najbolji pršut, sir i francuska salata. Pa bi se opet zapivalo i zalivalo s domaćim vinom. Otuda, valjda, korijeni moje zaluđenosti spizom i neretvanskim krajem!

Da, fali mi Božić u Metkoviću. Fali mi taj gastro-religijski osjećaj, druženje i veselje na licima svih neretljana u te dane. Sve se čini drukčije, bolje i veselije. Toliko mi fali da uopće ne želim nastaviti priču s Božićnom pašticadom i domaćim njokima, japrakom, pireom i vinom. Nema smisla pasti u bedaru, već se nadati da ću idući Božić i Novu dočekati “doma”.

Nek mi oprosti Zagreb i Velika Gorica, puno ih volim, ali neretvanski Božić moga djetinjstva je nešto posebno, divno i nezaboravno.

I svima vama želim čestit Božić i uspješniju Novu 2012.! Neka budu točno onakvi kakvih ih se sjećate iz svog djetinjstva!

Tekst: Alen Dumanić
Alenov blog: maliodkuzine.blogspot.com
Naslovna fotografija: Emetkovic.com